dosadne priče... jedne krijesnice
Kasno je...
... a meni se ne spava. Da sam cura od ludih noćnih provoda, rekla bih da je noć mlada ovako ću upucati vrijeme besmislenim piskaranjem koje ionako ide na kapaljku. Imala sam jednu ideju prije nekih tjedan i pol... ali toliko je zastarjela da je se ne želim niti prisjećati. Ma, bila je to prezentacije nekih prehrambenih proizvoda. Kako ja imam nekog pojma o ljudskom organizmu i biokemijskim procesima u organizmu, mogu samo reći da već jako dugo nisam čula tak puno gluposti na jednom mjestu. Što sve ljudi neće napričati samo da nešto prodaju. Sad me do bola počinje zanimati da li je to legalno??? 
Najozbiljnije! Da li netko zna da li je u redu pričati nebuloze kako bi se nešto prodalo? Da li ja kao neki semistručnjak mogu poslati kakvu inspekciju koja bi preispitala vjerodostojnost nekih navoda i zaključila da li to što netko melje ima smisla? Pazi sad ovo... opet je uzavrela moja zagorska krv i opet bi nekog tužila! 
Inače... nemam puno pametnog za reći, neke frustraije želim držati za sebe. Znate onu priču... Pokušavate nešto napraviti što prije i imate planove, ali nažalost ne ovisi sve o vama.
Pozdrav do 103. puta 
Moja malenkost 101. put
Pokušavam se sjetiti kada sam zadnji put nešto črčkala po ovome ali baš mi ne ide.... Da, malo sam morala stati jer mi se život zavrtio u rutinu koju sam morala proći da bi sada mogla reći da ću napokon okrenuti novu stranicu u životu. Koliko nova, bolja ili lošija, ne znam... još sam u fazi pisanja diplomskog.
Ovo mi je 101. kao što se iz naslova da zaključiti i moram priznati da nakon stanke nije loš osjećaj drljati po ovome. Lijepo je nakon toliko vremena naletjeti na iste ljude... kako se ono kaže ili biva... što vrijedi, to i ostane. 
Inače... kod mene je sve isto.
..........................................
Eh... da mi pogled svako malo ne pada na sat, onako odokativno, rekla bih da će skoro pasti noć i da ću se pokupiti u krpe, ali "tek" je 14:38. Koma dan, ja pospana, a ti problemi i obaveze nikako da se riješe sami od sebe
Nekako nemam ništa pametno za napisati. Čak kad mi se dogode neke pametne misli, komp po dobrom starom običaju nije niti blizu.
Evo potrudila sam se ali inspiracija ne dolazi. Dovraga i taj zadnji ispit! Ispija mi želju za životom kroz živce kao na slamku. 
Još sam tu
Prošlo je puno vremena od zadnjeg posta i poželjela sam trenutak sreće (ako se to tako može nazvati) ostaviti ovdje jer ne znam koliko će trajati, a želim jednu dobru uspomenu. Okreće se neka nova stranica života i još ne znam što piše na njoj ali s nestrpljenjem očekujem da padne i otkrije nastavak. Danas nekako vjerujem u sebe i vjerujem da mogu... premda previše je sumnje i nevjerice koje nikako da se maknu i puste me da udahnem. Smijem se često u zadnje vrijeme. Danas malo iz one slatke male zlobe, malo od čiste radosti. Nadam se da će potrajati, a ako i ne potraje, nadam se da ću preživjeti.
03.11.2006. u 22:02 | 7 Komentara | Print | # | ^Prijelomi, osiguranja i ostalo...
Danas sam se ja bahato zaputila prema gradu bez štake... jer kaj će mi, pa prije tjedan dana sam skinula gips! Zbog iste odluke sam požalila već na tramvajskoj stanici kada sam na 30 minuta (toliko sam čekala tramvaj) kao roda svu težinu prebacila na zdravu desnu nogu.
Nego... kako je moje trotjedno ležanje i nepokretnost u kombinaciji sa bolovima pokrenulo lavinu osvetoljubivih i tužilačkih misli... saznala sam nešto što nisam znala! Ja sam osigurana od posljedica nesretnog slučaja (nezgode) - kako piše na mojoj polici osiguranja! 
A-ha!
Naime, ja to nisam znala jer nam na faksu nitko nije ništa posebno spomenuo. To mi je neki dan čisto slučajno rekla kolegica. Prilikom upisa u višu godinu studija svi moramo platiti 150kn nekakvih troškova upisa, a u toj cijeni je uračunato i osiguranje! 
Teta u dekanatu me malo uplašila jer je mislila da polica možda neće vrijediti jer sam ja tek (?pa tek su me odgipsali?) sad došla, ali potrgala sam se sredinom mjeseca tak da mi nova polica niti ne treba! Jeeeeee!!!!
Nego vratimo se na bahatost. Kao što to obično biva kada obavljate poslove tipa - prijava nesretnog slučaja onda ćete obići cijelu zgradu i vratiti se na početak, na ono mjesto na koje ste prvi put došli i to sve zbog loše informacije. 
Kako bilo da bilo, to je bila situacija druga kada sam poželjela svoju štakicu. Dojadilo mi je sve ostalo i pokupila sam se doma mišjim koracima jer veći nisu dolazili u obzir s obzirom na konstantno kljucanje u lijevom stopalu i proklete trnce u potkoljenici. 
Sutra nosim štaku sa sobom... barem će mi se dizati u tramvaju!
Kaj baš svaki put mora biti naslov?
Ah... postovi mi idu na kapaljku i baš gledam kak mi fali samo 4 komada do famoznog broja 100, ali kaj mogu kad me nema doma...
Strgala sam nogu prije tri tjedna, sutra je famozna kontrola i nadam se da gips ide dolje jer osjećam kako mi je mali prst na nozi nateknuo, prirodno je malo svinut pa sada žulja! Gurnula bi prstić u gips i malo ga počeškala ali mi se nožica ukiselila i smrdi. Katastrofa!
Nego... kako ja imam zagorske krvi razmišljala sam si koga bi mogla tužiti i dobiti kakvu lovu za svoju nezgodu. Još sam studentica pa mi svka kuna dobro dođe. 
Imala sam strašne ideje koje su potonule onog trenutka kada mi je palo na pamet da taj dio gdje sam slomila nogu, možda nije predviđen za pješake. Je... ga! Imala sam nesreću da slomim nogu, a nisam imala toliko sreće da se to dogodi na nekakvom pješačkom prijelazu ili barem pločniku.
Hm... kad malo bolje razmislim, rasvjeta je bila dosta loša...
I na mladima svijet ostaje?!
Idem ravno u glavu! Čula sam jednu priču koja mi je toliko nevjerojatno glupa, ali istinita da naprosto moram procjediti svoje zgražanje u tekst...
Dakle ovako... radnja se događa u osnovnoj školi, sedmi ili osmi razred. Sat je počeo, a klinkica plače, ma kaj plače, rida! Zašto? Ostavio ju je dečko. Odlazi kod pshologa (školskog), ubije tamo vrijeme i na sat se vrati s ispričnicom na kojoj piše da je u emocionalnoj krizi i da je oslobođena odgovaranja za taj tjedan!!!
Ne znam da li ja moram biti psiholog da bi shvatila kompleksnost ljudske psihe, ali ovakva "pedagoška mjera" te nazovi psihologinje je idiotarija! Ja znam da su te godine koma, da si neshvaćen, izgubljen, imaš osjećaj da se cijeli svijet srušio na tebe i zato sam sretna što se više ne mogu vratiti natrag, ali kakvu je poruku dobila ta klinkica za budući život?! Kaj misli da će za svaki stres, nepravdu, za svaki problem dobiti ispričnicu? Umjesto da je na kraju krajeva malu poslala doma, rekla joj da napuni kadu s vodom, opusti se, popije čaj, nauči neki lagani predmet, javi se i pobere petaka i nasmijana i sretna prošeće kraj "frajera" koji ju je kakti ostavio, ova od nje radi idiota! Malu debilušu koja će jednog dana doći na posao, reći da danas nije u stanju funkconirati jer je pod stresom, pa će zbog nje jedne nejake i nesposobne da se nosi sa životom, patiti cijela okolina! Škola je nekada (brem u moje vrijeme) bila obrazovna ustanova gdje je profesor bio autoritet. Danas je djeci sve dopušteno, a profesori ništa ne mogu. U kućni odgoj ne želim ulaziti jer nisam roditelj, ali mislim da je ovaj primjer žalostan i umjesto da djecu uče da se izbore sami za sebe (jer nitko drugi to neće učiniti za njih), rade male slabiće koji se neće znati snaći u nekoj, nazovimo to izvanrednoj situaciji. Možda sam prestroga, možda pretjerujem, ali osobno mislim da danas previše ljudi traljavo radi svoj posao.
Bez naslova
Evo i mene natrag... Bilo je dobro... Uglavnom sam bila sa mamom i bratom (tata je otišao nakon nekoliko dana - imao je posla u firmi). Nakeljit ću i koju slikicu kada ih stavim na komp. Dok sam otvarala blog, dobila sam strašnu inspiraciju izniklu iz frustracije, pa je sve ovo malo u žurbi jer veš se neće sam oprati, a još uvijek pogledom ne mogu spržiti prašinu... ali trudim se.
Uglavnom... ja znam u kakvoj državi živim. Ne funkcionira baš kao pravna, nije baš niti socijalna, puno toga fali jer se puno krade itd... Ali ja sam se tu rodila i ja tu živim i ako itko ima pravo sraćkati po ovoj državi onda sam to JA! Ja i svi koji su se ovdje rodili, ovdje rade, školuju se, imaju djecu, plaćaju porez itd... Sada polako dolazim do svoje frustracije. Na moru sam još prije par godina upoznala par Bosanaca (među njima i bosanke) koji od malena žive u Austriji/Njemačkoj jer su njihovi roditelji otišli trbuhom za kruhom, kako bi se to reklo.
Brat i ja smo jedan dan prihvatili njihov poziv na druženje. Dovukli smo se do "male vikendice" na čijem se krovu vijorila hrvatska zastava premda nije bio nikakav praznik. Čak nije bila niti nedjelja. Zaboravila sam pitati što će im ta zastava kada ionako nisu Hrvati (zapravo tko zna kakva sve državljanstva imaju), ali pretpostavila sam da oni vole Hrvatsku više od mene pa zato žive i rade u Austriji/Njemačkoj. Ovo je bilo jako ironično. Lijepo smo se smjestili, podijelili karte i veselo čavrljali. Ali u mozak me bocnulo kada je jedan "Austrijanac" rekao "Njemcu" da stiša muziku, na što je ovaj odgovorio, da to ovdje nema veze jer smo na Balkanu?! Doslovno sam pregrizla jezik jer mi se nije dalo prepucavati sa seljačinom koja je skočila iz opanka u cipele jer ionako je to njegova kuća, a ja sam odlučila biti pristojna. Tu smo se negdje uhvatili "teških" tema vezanih uz hrvatske plaće na što se mali švabo zgražao. Naime, nije mogao vjerovati kako netko može raditi menadžerski posao (on to studira) za samo 15000 kuna? Kako tako malo? Ne bi on to radio... samo 2000 eura?! Mali prdonja se zgražao a očito nije naučio pojam standarda. Ne znam kakve ideje imate Vi, dragi moji čitatelji koji živite ovdje, ali plaća od 15000 kuna je iznadprosječna plaća u Hrvatskoj! Žvakala sam jezik, usnicu gužvala karte, ali odlučila sam šutjeti. Jebi ga! Bit ću pristojna... da je kod mene doma ili na plaži, oprala bi ga ali ovako... neću! Uglavnom, "veliki Hrvati" su mi rekli da neka bježim iz Hrvatske jer prema njihovim idejama svi mi ovdje gladujemo i situacija u Bosni i u Hrvatskoj je ista. Pa ako je ista, zašto se svi Bosanci naseljavaju u Hrvatskoj? Stisnula sam zube kada me pitao postoji li kineski restoran u Zagrebu i da li se mogu napraviti registracijske tablice sa osobnim imenom. Para mi je išla na uši van i da moj brat nije flegma, davno bi se pokupila i otišla. Dakle mali seronja dođe na našu obalu na dva tri tjedna, u Zagrebu vajda nije bio dalje od Importanea. Vani zaradi eure i onda ih tu potroši jer mu je gore vjerojatno skuplje i onda sere da smo mi na Balkanu i tretira me ko sirotinju koja je kruha gladna, a on je kao prava Hrvatina otišao iz Bosne (ovo nije slučajno tako napisano), ne plaća porez ovdje, i kurči mi se svojim eurima. Misli da može doći ovdje glumiti kavalira dok mi bulji u sise i misliti kako ću se ja složiti s njegovim trkeljkanjima i vjerojatno posramiti što živim ovdje. Ja nikome ne trebam polagati svoje račune. Neću reći nikada ali nije mi u planu otići odavde jer sam možda mlada i naivna i vjerujem da u svojoj zemlji mogu sama za sebe dosta napraviti. A malog seronju ću sresti sljedeće godine... na plaži, a onda nek se brani!
Nešto novo :)
Odoh opet na more! Ovaj put sa starcima... sve me strah...
16.08.2006. u 10:39 | 7 Komentara | Print | # | ^(Ne)Kultura...
Kao i većina ljudi u ovo doba godine, uspjela sam i ja u zadnji tren sklepati odlazak na zasluženi godišnji. Spremila sam svoje krpice i zapalila u kamp-kućicu prijateljice iz srednje. Šta drugo mogu reći nego da je bilo odlično? Kako svemu dođe kraj, tako je došao kraj mojoj maloj avanturici u divljini. Spremila sam svoj kofer, rezervirala i kupila autobusnu kartu za Zagreb. Ne volim pokazivati X-icu okolo jer na njoj izgledam kao leš i nije mi jasno kako me netko živu može prepoznati, ali kada se pri kupnji autobusne karte radi o popustu od 60-ak kuna, uvijek rado uvalim taj komadić plastike. Upravo zbog toga što nemaju svi prijevoznici popust za studente, a ja jaaako volim taj popust, nisam u mogućnosti previše birati liniju kojom ću putovati. Tako sam ja kupila kartu za autobus koji je na putu do Zagreba stao u više mjesta i dva grada. Bus je došao, strpala sam kofer u bunker, platila 7 kuna, pozdravila se s frendicom i ušla u bus ne bi li pronašla svoje mjesto pod brojem 14. Okice su mi skoro ispale od iznenađenja, čuđenja i nevjerice kada sam vidjela da je autobus pun i da skoro svi sjede. Pitala sam neku gospođu koja je sjedila da koji je njezin broj, na što mi je ona nervozno i pomalo drsko odgovorila da ovdje nema brojeva. Kako nema brojeva, kad ja imam jebenu rezervaciju?! Nisam to rekla ali sam pomislila. Skužila sam da su to lokalni ljudi koji putuju iz jednog mjesta u drugo i ne jebe ih živa sila kaj ja imam rezervaciju. Oni su u mjestu prije ušli u bus, kupili kartu i ugurali svoje guzce, bez obzira na purgericu s ruksakom na leđima koja ide doma. Iz poštovanja prema starijima nije mi se dalo svađati. Neka baba sjedi, neće dugo, a i pogled mi je bolji kada stojim. U nadi da ću ipak pronaći neko sjedeće mjesto progurala sam se do samog kraja autobusa gdje sam vidjela da ima slobodnih mjesta međutim, jedan stari deda je na mjestu do prozora držao svoju vrećicu, a na onih zadnjih 5 sjedala 2 mjesta su bila zauzeta nekim torbama. Jedan stariji gospodin je zamoliio neku curu da makne stvari da on može sjesti, a rudlava, žuta žena, izbuljenih, razvodnjeno plavih očiju, lagano opečena suncem u srednjim godinama, mudro je držala svoju torbu na mjestu do prozora. Da sam htjela, teško bi se fizički progurala do tamo, jer je autobus već krenuo. Moj duševni mir je bio prevelik da bi se zamarala prepucavanjem sa ionako sebičnom seljačom čiji je izraz lica govorio da je ona vjerojatno predobra da bi se vozila u takvoj gužvi i kako je prijevoznik uopće dopustio da se svi ti ljudi ukrcaju u autobus s njom jer kako će jadna udisati zrak sa svim tim smrtnicima? Uostalom, pomislila sam kako ionako ne ide do Zagreba i kako će sići u Rijeci nakon sat i pol vožnje... Kada se vozač progurao do mene da mi potrga kartu, pogledao me i kao da se ispričava rekao: "Ah... vi idete do Zagreba." Ja sam se nasmijala i pitala hoću li stajati do tamo, a on je rekao da ne, jer će ionako većina uskoro sići. Došao je do napuhane babe, pogledao njezinu kartu i na moje veeeliko oduševljenje, očitao joj bukvicu oko njezine torbe. Čak je pokazao na mene i rekao da nije u redu da stojim. Međutim babu to nije jebalo ni 5% i torba je ostala gdje je bila. Kako se onaj čovjek koji je zamolio da se stvari maknu kako bi on mogao sjesti - maknuo, ja sam sjela na njegovo mjesto i skužila da cura koja sjedi do mene ima manji kofer pod nogama. Koju minutu kasnije skužila sam da je ta mala kćer od one rudlave, žute, prepotentne babe. Na moje očekivanje većina ljudi je izašla van u Rijeci i ja sam se premjestila na mjesto ispred, do prozora gdje sam i ostala sjediti sama, ali baba i kćer su ostale i vozile se sve do Zagreba! Bilo je još problema s milostivom jer se njoj piškilo i nije joj bilo jasno kak bus neće nigdje stati na autoputu prema Zagrebu. Bila bi strahota da je svoj kraljevski mjehur ispraznila prije polaska,a kruna bi joj pala s glave da je platila 7 kuna da strpa torbu u prtljažnik, koja je ruku na srce bila dovoljno malena da stane ispod sjedala. Možda nije ona kriva. Možda joj nitko nije rekao da se cijena karte koju plaća odnosi samo na jedno sjedalo, a ne na dva. Teško mi je razlučiti da li je ta rudlava baba buljavih očiju, razvodnjeno plave boje samo nekulturna ili sebična i umišljena... ili sve zajedno?
05.08.2006. u 15:57 | 4 Komentara | Print | # | ^
